Search

Katarza ženskog okupljanja

Maja Vujačič, edukatorka na temu feminizma i feminističke umetnosti.

Kad razmišljam o nepostojanju feminističke scene u Crnoj Gori, uz izvesne istupe u smislu pojedinačnih pokušaja takvog predstavljanja, govorim o ženskim praksama koje provociraju postojeći patrijarhalan- tradicionalni i hrišćanski, religiozni narativ.

Te paradigme i dalje ograničavaju pretpostavljeni prostor dokle se može ići. Ni institucije kulture i obrazovanja ne kreiraju mesta sigurnosti i dobrodošlice za umjetničko izražavanje koje bi direktno izazivalo vladajući diskurs. Tek stvaranjem prostora slobode, što je ovde moguće jedino preko angažmana organizacija civilnog društva, kao što je NGVU, ni umetnice neće same sebi postavljati granice društveno prihvatljivog.

U Crnoj Gori nije moguće ni koristiti svoje tijelo, što je temelj feminističkih praksi Zapada od šezdesetih godina prošlog vijeka, već su artikulacije na nivou jezika i pokreta.

Ne kažem da je golo žensko tijelo preduslov feminističke umjetnosti, ali jeste ženskog potpunog oslobađanja i autonomije nad sopstvom. Naše tijelo je prva i osnovna granica, indentifikator, a tek onda naša unutrašnjost u koju je društvo svašta upisivalo tokom vijekova.

To je prvi korak  ka oslobađanju od straha kako ćemo biti percipirane, osuđene, tabuizirane. Ženska nagost je problematična ako nije kontrolisana od strane onih za čije zadovoljstvo ono služi.

Ali, da sam umjetnica, što svi suštinski možemo da budemo, i sama bih se uklapala u društvene programe, iako sam navodno otvorena i slobodna, upravo usled nedostatka podrške, odnosno mentalnog i fizičkog prostora slobode.

I nije u pitanju samo feminizam, vez i LGBT+ populacija, i Romi, i Muslimani, i sve druge manjine. Tako da izgleda da još nismo osvojili osnovne domene ljudskosti, da nismo izašli iz binarnog posmatranja svijeta koji nekog uvijek marginalizuje.

A mi smo sve, čega nismo svijesni. Potreba za pripadanjem proizvodi to da ne živimo svoju istinu.

Dogod čovijek, ili jedinka bez obzira na bilo koju identitetsku odrednicu, dozvoljava da mu se narušava lični integritet i pravo na slobodno postojanje, sve će i dalje da se ponavlja.

Istupi (protiv) ne moraju da budu direktni, već treba da su konstantno repetativni kako bi se paradigma promijenila.

Ništa ne znači ako bi neka umjetnica izvela kakav ekstremni performans, ni to što nas nekolicina razgovaramo o feminizmu i oslobađanju. Ljudi prosto moraju da shvate da im je strah nametnut od strane onih koji hoće kontrolu, i da ti isti takođe osjećaju strah od onog što su sami stvorili.

Neke teme ipak moraju biti iskomunicirane eksplicitno, kao što je seksualno nasilje. Društvo mora da osjeti bijes koji je nagomilan u ženskim kostima.

Premda smatram da je i teorija vrlo bitna za shvatanje društvenih fenomena, ona udaljava od poente koju pruža aktivizam umjetnosti, one koja je dostupna svima. Naravno, ni to ne može stvoriti promjenu preko noći, ali je bar naš „korijen rasta”.

Samo ovo naše „druženje” u okviru IAM Montenegro projekta od nepocenjivog je značaja za početak procesa koji se može odrediti riječima „zavoljeti ženu, znači zavoljeti sebe”. Ovo podrazumeva i da sve što one „loše” čine međusobno, ali i ka ostatku društva, čine iz pozicije ranjenih.

Već formalnim predstavljanjem svaka od učesnica je otkrila za šta se bori, iza čega stoji svakom svojom ćelijom. Iskustvo učešća u projektu opisala bih rečju „katarza”, što je za mene još jedan dokaz da samo ženski kolektivi imaju moć da promene način na koji postojimo kao ljudska vrsta, i kako promišljamo ovaj svijet.